Kada govorimo o Mariji Matić govorimo o autoportretima, kolažima, crtežima; ta raznovrsnost i jedinstvo u isto vrijeme podsjeća nas na to kako u umjetnosti medij nije bitan, već sam umjetnik.
Njeni modeli, bilo da je riječ o samoj sebi (autoportret), djeci (afrička siročad), ispoljavaju čitav dijapazon emocija, od onih uznemirujućih; tuge, straha, dapače, prestravljenosti ili prijetvornosti i lucidnosti u pogledima subjekta, do onih poput sreće i najiskrenije djetinje zaigranosti.
Ekstenzivan ekspresionizam u radu autorice koji svoju metafizičku struju usmjeruje prema životu, s velikom intrigom može nas držati "zalijepljenima" za zid galerije promatrajući radove. Autoportreti, kolaži, portreti, naslikani su tako da se pored njih ne može prošetati ravnodušno. Marija je uspjela kroz autoportrete i portrete iživiti i proživiti sebe pritom ignorirajući u potpunosti bilo kakve zakone anatomije, figuru... Imaju li njeni radovi upravo zbog tog ekspresionističkog izraza u sebi onaj danas tako potreban krik u svijetu, gotovo pomamni krik velikog straha koji očajava zbog situacije svijeta kakav jest?
Marijini radovi načinom slikanja i subjektom ovdje nisu da bi izazvali suosjećanje tamo gdje ga nema, oni su tu u svojem najčišćem obliku kao komentar društva.
Kada govorimo o Mariji Matić govorimo o autoportretima, kolažima, crtežima; ta raznovrsnost i jedinstvo u isto vrijeme podsjeća nas na to kako u umjetnosti medij nije bitan, već sam umjetnik. Ne bih naglašavala njenu dob, no zbilja jest rijetko da se netko već na trećoj godini akademije profilira bez trunke sumnje u ono što radi i u tome uspijeva s velikom uvjerljivošću.
Njeni modeli, bilo da je riječ o samoj sebi (autoportret), djeci (afrička siročad), ispoljavaju čitav dijapazon emocija, od onih uznemirujućih; tuge, straha, dapače, prestravljenosti ili prijetvornosti i lucidnosti u pogledima subjekta, do onih poput sreće i najiskrenije djetinje zaigranosti. Kod Marije može nas na prvu zapanjiti količina izvedenih autoportreta, no ujedno primjećujemo kako su oni lišeni i najmanje doze narcisoidnosti. Prisjetimo se samo što je značila tematika autoportreta u radu Julije Knifera, Ljube Ivančića, Gabrijela Stupice. Naglašavam ove umjetnike jer iako potpuno različiti u izvedbi, način na koji su portretirali vlastitu osobu jednako je blizak duhu Marijinih autoportreta.
Ekstenzivan ekspresionizam u radu autorice koji svoju metafizičku struju usmjeruje prema životu, s velikom intrigom može nas držati «zalijepljenima» za zid galerije promatrajući radove. Autoportreti, kolaži, portreti, naslikani su tako da se pored njih ne može prošetati ravnodušno. Marija je uspjela kroz autoportrete i portrete iživiti i proživiti sebe pritom ignorirajući u potpunosti bilo kakve zakone anatomije, figuru... Imaju li njeni radovi upravo zbog tog ekspresionističkog izraza u sebi onaj danas tako potreban krik u svijetu, gotovo pomamni krik velikog straha koji očajava zbog situacije svijeta kakav jest? Moderan nemir koji Kirkegaaerd označava kao sinkopu slobode, a Heidegger kao samootkrivenje bića na svijetu. Taj nemir očituje se u antiharmonijskom idealu prikazanih portreta u kojoj je naglasak stavljen na «moći» izraza a ne «ljepoti».
Usudila bih se povući paralelu između Marijinih prikaza afričke siročadi i «civilizacijski kritičkog ekspresionizma» u radu Ernsta Ludwiga Kirchnera. Kirchnerova slika svijeta kao rezultat suočavanja s novim životnim iskustvima i duhovnim uvidima stvorila je niz uličnih prizora (Straβenbilder) u kojima su prikazane prostitutke gotovo nesposobne za bilo kakvu emociju. Zašto kod autorice prikaz baš afričke siročadi? Gledajući u njihove tupe poglede pomisao koja možda dolazi do nas jest kada smo postali toliko otuđeni, kada je postalo potrebno da budemo upoznati s tuđom nemoći i bijedom da bismo mogli osjetiti emociju, nelagodu, krivnju. Marijini radovi načinom slikanja i subjektom ovdje nisu da bi izazvali suosjećanje tamo gdje ga nema, oni su tu u svojem najčišćem obliku kao komentar društva.
Tanja Škrgatić