RADNO VRIJEME

svakodnevno 10.00 – 22.00 sati

Galerija - Crkva sv. Tome
od utorka do petka: 18.00 - 22.00
subota i nedjelja: 18.00 – 21.00

ULAZNICE
odrasli 15,00 Kn
učenici/studenti/grupe (10 i više) 10,00 kn 
djeca do 10 godina, osobe starije od 65 godina i osobe s posebnim potrebama besplatno

Josipa Pentić

"Tu sam, živim!"

Crkva sv. Tome, Bregovita ulica, Rovinj
24. srpnja 2019. - 10. kolovoza 2019.


U Galeriji sv. Toma, Muzeja grada Rovinja-Rovigno, u srijedu 24. srpnja 2019. u 21:30 sati predstavit će se sa svojom samostalnom izložbom umjetnica Josipa Pentić. Izložba je naslovljena "Tu sam, živim!".
Josipa Pentić, Galerija sv. Toma, 24. srpnja – 10. kolovoza 2019.
"Tu sam, živim!"

Svojim radovima umjetnik izražava emocije i doživljaj svijeta u kojem živi. Komunikacija je to s vanjskim svijetom kojom umjetnik želi izraziti i predstaviti proživljeni svijet ili svijet kakvim ga svojom maštom promišlja. Umjetnik probleme društva i stvarnost uz pomoć svoje mašte interpretira svojim djelima, naglašava ih, prenaglašava, umanjuje, potvrđuje ili negira. Realnost koju umjetnik legitimno nastoji popravljati ili čak idealizirati prikazima na svojim predstavljenim radovima. Vizualna se komunikacija pritom razvija i širi ovisno o umjetnikovim intimnim povlasticama, naobrazbi i svjetonazorima, koristeći pri tom niz složenih sjecišta koji se isprepliću kroz izbor slikarske tehnike, načina nanosa boje, izričaja emocija i ekspresija od figurativnog do apstraktnog. Ikonografija koja može imati specifičnu, svoju komponentu ali, može obuhvatiti i preuzimanje od drugih već potvrđenih rješenja, njihovu doradu i usavršavanje. Složena, skrivena i tajnovita komunikacija umjetnika s vanjskim svijetom težak je zadatak svakom umjetniku, a pogotovo jednoj mladoj osobi koja je tek započela svoju umjetničku karijeru završetkom studija na umjetničkoj Akademiji.

Stoga, ali i zato jer se od naučnika prilikom studija to zahtjeva, nailazimo na razna objašnjenja, opravdanja i tumačenja kojima mladi predstavljaju svoje umjetničke kreacije. Od njih se traži i gotovo su prisiljeni da svoj rad slažu u kalupe, unaprijed određene modele iskristalizirane kroz istraživanja povijesti umjetnosti. Mnogim se mladim umjetnicima takvi predefinirani kalupi pretvaraju u noćnu moru koja ih sputava i gotovo porobljuje njihovu maštu ne dopuštajući joj širinu slobode gdje se slučajnosti isprepliću s pokušajima, pogreškama, neiskustvom, neznanjem i otkrićima. Obveza i zadatak da stvoreni rad u sebi sadrži svaku od povijesti umjetnosti nametnutu komponentu postaje imperativ koji visi poput Damoklova mača nad glavama mnogih mladih umjetnika. Najčešći rezultat takvih mladenačkih umjetničkih radova bude kolaž svih aktualnih izričaja u jednom radu istovremeno, ili ništa od svega toga jer se gotovo svi izričaji današnje umjetnosti nalaze u kontradiktornom paradoksu poništavanja jedno drugoga. Svaki potvrđeni izričaj postaje model koji služi kao primjer i želi biti glavni, ne priznajući ništa drugo osim sebe. Mladima stoga, postaje izazov spojiti sve u jedno, dok im uloženi napor pritom ne dopušta kritički pogled na rezultat postignutog.

Stanje se usložnjava nedostatkom motiva u klasičnom slikarstvu zbog nestanka negdašnjih naručitelja (mecena) koji su od majstora tražili izradu strogo određenog motiva vezanog za neki događaj, osobu, priču ili nešto slično. Umjetnik je imao slobodu taj motiv prikazati na način koji mu je najviše odgovarao, ako je naručitelj time bio zadovoljen i suglasan. Umjetnici klasičnog, tradicionalnog slikarstva današnjice kreću s motivima svakodnevice, međutim na tom je polju već duže vrijeme dominantna fotografija! Njena je glavna karakteristika da inicira dijalog s proteklim zabilježenim vremenom, nečim što je stvarno, što postoji ali nije više isto kao u trenutku snimanja. Takav dijalog otvara mogućnosti budući postaje paradigma za prolaznost vremena koja nije zarobljena u klasičnoj slici tradicionalnog slikarstva. Ipak, još uvijek postoji način da umjetnik bez korištenja novih tehnika i novih izričaja s jednostavnim sredstvima dotakne društvo i probleme koji ga muče. Upravo je u tome suština slikarstva Josipe Pentić, mlade umjetnice koja je izabrala tradicionalni, stari način crtanja i slikanja kistom i bojama na platnu ili drugom sličnom nosiocu podložnom klasičnoj slikarskoj tehnici.

Umjetnička slika u slučaju Josipe Pentić ima svoju komunikacijsku funkciju prvenstveno u okviru nje sâme, jer je to polje na kojem nije još sve rekla, ili je tek počela govoriti. U njenim je slikama značenje kojim poručuje svoje viđenje svijeta potisnuto jer ona najprije mora porazgovarati sâma sa sobom. Ona to na svojim slikama čini započinjujući s motivima koje nalazi oko sebe. Trenutke i situacije bira promatranjem s namjerom da ih pretvori u slike simbola i značenja njenog svakodnevnog iskustva. Međutim, gotovo nesvjesno umjetnica već na samom početku, u fazi crteža, zalazi u krug kojim se vraća na početak, ili ostaje na samom početku. Pomnim promatranjem njenih radova izloženih na rovinjskoj izložbi u galeriji sv. Toma postaje jasno da nakon nacrtanog motiva kojeg želi naslikati slikarica neočekivano otkriva nešto drugo i to drugo želi naslikati. To drugo ima ona magična svojstva koja prikazuju ili ističu nešto nevidljivo, nešto neuhvatljivo a prisutno, samo još nije otkrila što, ili to ne zna izraziti na način koji bi nju sâmu zadovoljio! Svoju spoznaju o nepoznatom umjetnica želi pretvoriti u poznat i prihvatljiv prikaz, neku scenu magične predstave. Apstraktnu formu iz svojih emocija, misli i snova, koja nema nikakav odnos s poznatim čulnim iskustvima ovoga svijeta želi pretvoriti u predmetnu formu.

Okršaj je to sâme sa sobom, introspekcija se pretvara u iznenađenje koje nastaje kada se ta scena magične predstave pretvori u krajnje jednostavnu sliku, čekajući zrenje kojim će se konačno oblikovati. Slika odražava tu umjetničinu borbu kroz strah od nastavka završetka slike, upućuje na psihološku komponentu umjetnice, njenu nesigurnost, strahove i emocije. Gledanje praznog platna, bez iskustva, u neodlučnosti kako nastaviti, poput pjesnika koji gleda u prazan papir i traži, željno iščekujuć prvu riječ, rečenicu ili stih, otkriva da je nemoguće osjećajima, u mašti proživljenu scenu magične predstave, ukalupiti u zadane odrednice povijesti umjetnosti. Možda i ne mora obavezno ta scena biti prikazana na način kako je naučila na Akademiji, možda može odrediti neke svoje, posebne norme, način kojim će nâs promatrače privoljeti da to sâmi spoznamo i dok gledamo jedno vidimo nešto drugo! Te i takve nedoumice, borbe, potrage i otkrića postaju psihološke komponente umjetnice koje se ispoljavaju i određuju njezine nedovršene likove i bjeline na naslikanim slikama čekajući trenutak kada će im se umjetnica vratiti s konačnim rješenjem svoje scene magične predstave, kada će pronaći sâma sebe!
Dario Sošić
Prikaži sve
Sakrij


IZBOR FOTOGRAFIJA