Aktivnost - obavijest

Tijekom priprema za ovogodišnju skupnu izložbu "Likovne kolonije Rovinj" zatečeni smo smrću osnivača i vjernog izlagača te tradicionalne slikarske manifestacije. Manifestacija je to koja za sam grad ima mnogo veću i značajniju ulogu no što se može pripisati jednoj tradicionalnoj izložbi likovnih umjetnika. Istog trenutka kad se sredinom prošloga stoljeća pojavila ta zajednička izložba ona je postala gradski i širi regionalni kulturni događaj. Spontano okupljanje i izlaganje umjetnika doprinijelo je prvenstveno revitalizaciji opustjelog grada. I danas smo svjedoci da iseljavanjem i napuštanjem svog zavičaja velikog broja žitelja mnoga mjesta preko noći zamru ostavši bez obrazovanijeg i aktivnijeg dijela puka. Jedini način borbe protiv umiranja društva i socijalne pustoši je kulturna aktivnost. U ovom je slučaju to pred 66 godina bila ova izložba koju je inicirao Bruno Mascarelli. Ovogodišnju izložbu stoga, posvećujemo njemu. Bruno Mascarelli kroz tu je izložbu svoj život posvetio društvu i gradu u kojem se tih davnih vremena nastanio.

Ponosno možemo ustvrditi kako su u novijoj povijesti grada i regije, jedan umjetnik (Bruno Mascarelli) i njegovi prijatelji umjetnici zadužili društvo samim svojim bitkom, postojanjem, dolaskom i nesebičnim stvaranjem i djelovanjem. Brunov odlazak nam baš zato, još teže pada.. Njegovo zalaganje da okupi što veći broj umjetnika iz cijele regije i tadašnje države prkosilo je beznađu, bojkotu, stagniranju... svemu lošem što je u budućnosti grad moglo zadesiti. Umjetnici, Bruno i njegovi prijatelji, bili su samo jedan mali segment ljudske aktivnosti, bez neke, na prvi pogled, ekonomske važnosti ili dobiti. Predstavljali su samo jednu skupnu izložbu umjetnika. Međutim, jednako kao i danas umjetnici su taj događaj punili pozitivnim nabojem i snažnom energijom ljudskog duha i stvaralaštva. Izložba Likovne kolonije Rovinja u svojim je tadašnjim začecima, a nastavlja to i danas ravnopravno s napretkom na svim područjima, doprinijela ponovnom oživljavanju i postavljanju na noge posrnuloga grada. Postala je primjer umjetničkog projekta koji dokazuje i potvrđuje kako su umjetnici vrlo bitni segment društva. Bez obzira koje društveno uređenje postoji, bez obzira na napuštena ognjišta, moguće je prevladati teške prepreke ako su među nama i s nama umjetnici.

Dalekih pedesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme osnivanja, kao ni narednih desetljeća, rovinjska umjetnička kolonija nije bila samo slikarska. Bila je žila kucavica kulturnih zbivanja u gradu i vratila život gradu. Okupljala je cijeli niz različitih intelektualaca, akademski obrazovanih ljudi: slikara, književnika, glazbenika do znanstvenika i liječnika. Njihovo je okupljanje i djelovanje značilo za Rovinj zadržavanje, razvijanje i osnivanje kulturnih manifestacija i ustanova. Rovinjski je muzej osnovan upravo zahvaljujući njima. Kroz svoje su priče Mascarelli i Vuličević prenijeli, ne samo inicijativom, već je trebalo uložiti i fizički napor za uređivanje prostora, a taj je dio, većim djelom odradila jedna žena: Zora Matić. Sama Zora Matić govorila je kako je napustila posao u firmi "Dekor" u Zagrebu i došla u Rovinj jer je ovdje bio Bruno Mascarelli. Vuličević jednako je tako tvrdio kako je u Rovinj došao za Mascarellijem. Vaništa piše o tim vremenima u jednom svom pismu: "Dragi Bruno, drugi dan po dolasku u Rovinj krenuo sam Zori Matić. Izlazila je iz kuće (danas Bore Ćosića) i rekla: Baš sam se okupala i sad me tjerate da vučem gore ovaj otoman. Bila je nedjelja srpanj ili kolovoz 1954. Roza će stići za nekoliko dana. Smjestili smo se u napuštenu kuću na vrhu brda nedaleko tvoje i Vuleksove. Rozsi je odlazila na tržnicu i kuhala; na ručak je dolazio Vuleks, jednom i ti nakon vojne vježbe i ručao. Crtao sam i slikao (bez uspjeha) platno je bilo okrenuto zidu (kao i Čelebonovićevo) molio si me da ga okreneš i pogledaš a ja sam molio da to ne učiniš. U čitaonici na Trgu listali smo La fiera literaria skamenjeni pred božanskim crtežima (Carra, Rosai, Sironi...) Diditija nije bilo, posvuda buhe, sve je gorjelo. Stijene napuštenih kuća bile su bijele, često bez tirstocka i fenster stocka. Ostalo je Večernje očajanje, možda još dva tri crteža na požutjelom hameru. I onda smo se vratili u Zagreb na školu … I drugog ili trećeg dana pojavio se Vuleks na vratima i ateliera i stana u Barčićevoj, s malom edicijom Utrilla. Na njoj je pisalo: gdji Rossi za kulinarska umijeća. Pišem Ti i na momente drhtim. Dal je sve to bilo, pitam se u groznici. Puno pozdrava Vaništa. ZGB 6. IX. 2012."

Od osnutka izložbe preko velikih ali i malih godina, Muzej Grada Rovinja ustrajava i baštini tradiciju organiziranja te izložbe. Duguje to svojim korijenima, svom izvoru: osnivačima muzeja, kao i drugim mnogobrojnim muzejskim likovnim manifestacijama. Obvezatan je nadasve, prema bogatoj zbirci suvremene umjetnosti koja se čuva u izložbenim prostorima i čuvaonicama Muzeja. Brojnim umjetnicima koji su svojim djelima utkani u povijest grada ili koji su tek kroz samostalne izložbe dali svoj skromni doprinos. Danas, sa 66-godišnjim odmakom, iščitavamo mnogobrojne umjetničke događaje koji su kroz cijelo to razdoblje osiguravali gradu karakter pravog kulturnog središta. Upravo zahvaljujući ovoj manifestaciji Likovne kolonije u Rovinju su neprestano prisutni svi oblici kreativnih izričaja, istovremeno ili čak i prije velikih prijestolničkih centara regije. U Rovinju se je umjetnost stvarala, umjetnici su bili iz različitih krajeva, različitih mentaliteta, generacija i tradicija, umjetnost ih je objedinjavala i u njoj su dobro surađivali, duhovno obogaćujući grad. Neprikosnoveno, to uzajamno stvaranje još uvijek je na djelu. Bruno Mascarelli bio je konstanta, sudionik izložbi, nije priželjkivao nagrade, njemu je nagrada bila biti na izložbi. Biti s umjetnicima, družiti se, kao što je to radio cijeli svoj život. Izlagao je slike koje su izgledale kao da dolaze iz nekog drugog svijeta, jer samo takve su njegove slike. Iz svake njegove slike izvire energija, ispunjenje i težnja za životom, jer to je ono što je on osjećao pri svom umjetničkom stvaranju te je to dosljedno i prenosio na svoje slike. Njegove su slike nostalgične, znakovitih naslova koji upućuju da mu je stvaralački čin predstavljao veselje i radost.

Za Bruna Mascarellija ta je izložba značila mogućnost komunikacije i širenja prostora za nove teme, polemike i zauzimanje stavova. Uvijek je pozorno pratio što su i kako radili drugi, jesu li i koliko napredovali, upoznavanje novih imena, mogućnost izmjene iskustva. Pokušavao je proniknuti u tajne tuđih umjetničkih izričaja, pritom nije imao polemičke ili kritičke primjedbe, ako ih je bilo onda su bili u službi pohvale. Sve je pozorno promatrao i pokušavao shvatiti, nije komentirao ništa dok ne bi u promatranome prepoznao nešto što njemu odgovara, nakon toga je hvalio. Takav je Brunov karakter utjecao i na prirodu izložbe koja nije imala koncept privilegiranja nekih izričaja suvremene umjetnosti. Zadatak kustosa nije bio da mudruje nalazeći ili izmišljajući temu izložbe, na taj je način izložba bila otvorena svima, zato su mnogi mladi još neafirmirani umjetnici dobivali priliku (i pronalazili publiku). Kolonija je takva još uvijek iako nekima smeta ta heterogenost. Naime, ti isti žele vidjeti sebe, svoje umjetničke radove samo u društvu odabranih, “jednakima” sebi. Isključivost kustoskog koncepta mnogima bi suzila mogućnost usmjeravajući ih u kalupe teme ne dopuštajući im širinu slobode gdje ih vreba slučajnost koja se isprepliće s pokušajima, pogreškama, neznanjem, neiskustvom i otkrićem ali i izazovima. Tako otvorena i slobodna izložba motivirajuća je i odgovara mladima, koji su zaljubljeni u izabrani poziv, u umjetnost i život. A takav je bio cijelog svog života i sam Bruno Mascarelli, bez obzira na godine koje je nosio u sebi: otvoren, slobodan, vječito zaljubljen. Zaljubljen u dobru sliku, dobru knjigu, lijepu pjesmu ali i lijepu ženu. Otvoren i neposredan svojim je recitiranjem ili citiranjem filozofa, pjesnika, književnika na francuskom, talijanskom, hrvatskom, hebrejskom ili španjolskom dolazio do ženskih srdaca, ljubio ruke i bio i ostao devedesetogodišnji zavodnik i šarmer.

Izložba je jednako tako, uporno odražavala širinu i demokratsku otvorenost, bez tematskih ograničenja, usprkos kritici i isticanju baš tih karakteristika kao njenih mana budući da tako daje prostora za više ili manje kvalitetne izloške. Zadržala je svoj šarm i zavodljivost baš kao i njen otac Bruno, usprkos upornosti da se u nju guraju kako suvremeni tako i tradicionalni izričaji koji se nalaze u paradoksu jedno spram drugoga. Srećom, razlomljeni muzejski izložbeni prostor omogućava pomirenje i sprječava međusobnu anihilaciju te samoj izložbi ta heterogenost nikada nije smetala. Dapače, mnogi to doživljavaju kao vrlinu koja omogućava uvid u funkcioniranje umjetnosti u društvu ali i pregled suvremenih tendencija. Likovna kolonija sasvim neočekivano rezultira ne poništavanjem različitih izričaja već istovremenim poništavanjem razlika, spajanjem negativnih i pozitivno nabijenih odnosa umjetnosti pretvarajući ih u kulturni događaj. Snagu silnica kojima umjetnost oplahnjuje društvo i čini dinamičnim pokazuje i danas, nepromijenjeno kako je pokazivala i u vrijeme osnutka Likovne kolonije. Skup umjetnika svojim sudjelovanjem potvrđuju i održavaju izložbu u kojoj nema isključivosti jer bez obzira na različito doživljavanje umjetnosti tu različitost i prihvaćaju a svoju maštu, snove i vizije, svoju zanatsku vještinu ili jednom riječju umjetnost pretvaraju u prisutnu i tvarnu. Cjelina koja se ostvaruje kroz svakog pojedinca ponaosob tako da umjetnici time potvrđuju i sâmi sebe. Stvaraoci umjetnosti postoje bez obzira na veličinu ili značaj svog sudjelovanja, izložba ih ostvaruje jer postoji njima na čast ali i za umjetnost sâmu.

Nikada se nije očekivalo niti je bila namjera otkriti i prepoznati neko sudbonosno umjetničko djelo na izložbi, a danas je to postalo gotovo nemoguće jer, u ovom globalno određenom vremenu, povlašteno postaje istovremeno sve i svugdje. Najbolje to danas znaju umjetnici sâmi, svjesni da se velika umjetnost ostvaruje kroz svih njih zajedno. Svatko svoj obol umjetnosti daje kroz neki njemu poseban doživljaj koji kako jednako naglo bljesne tako i nestaje zamijenjen novim. Oni koji predvode ili su drugačiji pa iskaču iz okruženja najviše su svjesni stanja i položaja današnjeg umjetnika. Takvi ne žele biti onaj mali trenutak koji bljesne kroz nagradu, oni su van konkurencije i nagradu ne žele. Oni su jednostavno dio umjetnosti. Umjetnosti koja ima svoje uspone i padove, krize ali i slavne trenutke. Riječ je o umjetnosti, a umjetnost je uzvišena i nije samo odraz ili apstrakcija života, već ples života sâmog. Izložba tako postaje ples u koji su uključeni različiti umjetnici a različito i doživljavaju umjetnost. Sudjeluju i zato što su svjesni svoje posebnosti u društvu, drugačiji su, iskaču i predvode u promjenama koje su neophodne u dinamici suvremenog društva. Oduvijek je umjetnost ukazivala i prepoznavala sve komponente, pozitivne i negativne, društva u kojem se stvara. Ti pozitivni i negativni predznaci ne samo da daju ritam životu već su i glavni pokretači stvaralačkog duha. Pobuna ili prihvaćanje odražava se kroz izmaštane i ostvarene umjetničke radove. Umjetnine izložene na izložbi postaju potvrda i daju legitimitet stvarnosti, zato je to istovremeno ples života sâmog.

Ovogodišnje izdanje izložbe posvećeno je njenom ocu, Brunu Mascarelliju, bio je vitalan usprkos poznim godinama koje je dostojanstveno nosio do zadnjeg trenutka. Na izložbi su izloženi Brunovi radovi dijelom nastali i izlagani na izložbama Likovne kolonije od početka do danas. Izložba stoga, obuhvaća nešto manji broj izlagača no ranijih godina. Istovremeno, zastupljenost mladih umjetnika je veća usprkos manjem broju izlagača i skučenijem prostoru, što u konačnici znači svježinu ideja i promišljanja. Pojavu koju gotovo da možemo usporediti s ritmom otkucaja srca majke i njena nerođena djeteta. Jedno srce kuca smirenije, sporije i odlučnije dok drugo življe, brže i neizvjesnije. Na rovinjskoj Koloniji oba srca od njezina začetka do danas, svojim različitim ritmovima, ali uzajamno sinkroniziranim daju izlagačima snagu i moć. Svoj poseban, neugasli Brunov šarm.

Dario Sošić