Garbin se u stvaranju svoje umjetnosti koristi svim tehnikama današnjice i svim izričajima karakterističnih za slikarstvo i kiparstvo. Njegovi se radovi temelje na neokonceptualnim i postmodernističkim postupcima fakture uz velik redukcionizam likovnog izraza. Koristi krajnje jednostavne tehnike izraza, karakteristične nasljeđu dadaizma, nadrealizma, arte povera pa do svih njihovih mogućih izvedbi u novijoj umjetničkoj praksi. U pravilu su to jednostavni materijali čiju sirovost i banalnost umjetnik neprimjetno preobražava u poseban, gotovo ezoteričan predmet. Usprkos tomu što u njegovim radovima prevladava kiparstvo s osnovnom tehnikom "ready made", tj. pravih predmeta kojima je naglašena funkcionalna i disfunkcionalna osobina, te iste osobine naglašava i drugim izričajima kao što je to video.
Svojim radovima Garbin izražava, izvlači i pretvara vidljivima pomoću svog umjetničkog postupka preklapajuće, nevidljive sile materijalnih predmeta. S jedne je strane to čin, radnja koja odlučuje predmet premjestiti ili preokrenuti, a s druge je strane to fizičko mijenjanje predmeta karikiranjem njegova osnovna oblika. Pojave i osobine materijalnoga svijeta koje su duboko zakopane u nevidljivom svijetu tajanstvenih sila, do kojih može doprijeti samo umni proces, pretvara u vidljive. Nevidljivo je moguće zamisliti, a umjetničkom radnjom izraziti i pokazati izmaštano, samo pod pretpostavkom da postoji posebno raspoloženje duha. S druge pak strane i to posebno raspoloženje duha pripada nevidljivom svijetu tajanstvenih sila koje uzdižu njihova prokazatelja u proricatelja. Jednostavno, Garbin u svojim radovima kroz funkcionalne i disfunkcionalne radnje, te ekstenzijama predmeta, naglašava paradoks bespredmetnosti. Paradoks duboko promišljenih postupaka koji izjednačavaju tvarne predmete našeg svijeta s nepoznatim čulnim iskustvima. Izloženim radovima umjetnik opisuje opažanja vlastitih psihičkih procesa – introspekciju koja se pretvara u magijsku sposobnost preobrazbe materijalnog svijeta u prethodno zamišljenu stvarnost.
Garbin se u stvaranju svoje umjetnosti, kako je već ranije rečeno, koristi svim tehnikama današnjice i svim izričajima karakterističnih za slikarstvo i kiparstvo. Međutim, koristi i video. Usprkos tomu što u njegovim radovima prevladava kiparstvo s osnovnom tehnikom "ready made", tj. pravih predmeta kojima je naglašena funkcionalna i disfunkcionalna osobina, te iste osobine naglašava i drugim izričajima. U video uratku naslovljenom "Odbrojavanje" snimljene su (samo) noge kako hodaju po parkiralištu. I ovim uratkom dolazi do izražaja Garbinov izričaj sveden na minimalizam, na najosnovnije dijelove. Korak po korak, noge hodajući prelaze preko parkirališnih oznaka na tlu. Komunalni su redari uz oznake ispisali brojeve parkirališnih mjesta. Noge koračaju od najvećeg broja k najmanjem, iako hodanju nije cilj brojanje ono i to, zapravo jest! Brojanje poput odbrojavanja lansiranja rakete u svemir, od nekog proizvoljno velikog broja prema najmanjem, osnovnom broju jedan. Pritom, hodanje ne prestaje s brojem jedan, već nastavlja dalje, jer poput lansiranja u svemir tek tada započinje pravo kretanje.
U drugom pak video uratku naslovljenom "Lijevom i desnom rukom" istaknuta je osobina proširenja. Umjetnik dok hoda uz ogradu drži u ruci frulu i pritom udara frulom u ogradu. Ogradu čine šipke poredane u pravilnim, točno određenim razmacima. Redoslijed šipki iz ograde (i sve ostale zapreke ili dodaci unutar ograde) određuju ritam zvuka frule koja ne proizvodi zvuk na svoj uobičajeni način kao puhački instrument, već prostim udaranjem o ogradu. Također, ograda koja nije glazbeni instrument, svojim rasporedom šipki određuje ritam. Kada bismo frulu koristili u njenoj osnovnoj funkciji te samo puhali u nju, dobili bismo tek ujednačeni zvuk bez ritma. Oba predmeta kad im umjetnik prokaže i prorekne tajanstveni i nevidljivi produžetak pretvaraju se u savršeni glazbeni instrument. Toliko savršen da svirač može izvoditi svoju kompoziciju bez nota i ovladavanja vještine sviranja, samo hodanjem i naizmjeničnim držanjem instrumenta lijevom ili desnom rukom.
Preklapajuće, nevidljive sile materijalnih predmeta, našeg ali i Garbinova svijeta, na neki se način ispoljavaju u predmetu sâmom. Takve nevidljive pojave Garbin izražava, izvlači ih, pretvara vidljivima pomoću svog umjetničkog postupka. S jedne je strane to čin, radnja koja odlučuje predmet premjestiti ili preokrenuti, a s druge je strane to fizičko mijenjanje predmeta karikiranjem njegova osnovna oblika. Premještanje, preokretanje funkcije ili karikiranje vanjske pojave (izgleda) predmeta, njegova osnovna značenja, stanja i oblika u službi je vizualnog izraza. Pojave i osobine materijalnoga svijeta koje su duboko zakopane u nevidljivom svijetu tajanstvenih sila, do kojih može doprijeti samo umni proces, pretvara u vidljive.
Nevidljivo je moguće zamisliti, a umjetničkom radnjom izraziti i pokazati izmaštano, samo pod pretpostavkom da postoji posebno raspoloženje duha. To posebno raspoloženje ili stanje duha kod Garbina je na rubu jednostavne naivne dječačke igre, stvaranjem zvuka povlačenjem štapa po ogradi ili hodanjem unutar omeđenih polja, nismo li svi mi to radili dok smo bili djeca? S druge pak strane i to posebno raspoloženje duha pripada nevidljivom svijetu tajanstvenih sila koje uzdižu njihova prokazatelja u proricatelja. Jednostavno, Garbin u svojim radovima kroz funkcionalne i disfunkcionalne radnje, te ekstenzijama predmeta, naglašava paradoks bespredmetnosti. Paradoks duboko promišljenih postupaka koji izjednačavaju tvarne predmete našeg svijeta s nepoznatim čulnim iskustvima. Izloženim radovima umjetnik opisuje opažanja vlastitih psihičkih procesa – introspekciju koja se pretvara u magijsku sposobnost preobrazbe materijalnog svijeta u prethodno zamišljenu stvarnost.
Dario Sošić