Povremene izložbe

TRAŽI
RADNO VRIJEME
Svakodnevno : 10.00 – 13.00 sati
Nedjelja i ponedjeljak zatvoreno
 
ULAZNICE
odrasli 15,00 Kn
učenici/studenti/grupe (10 i više) 10,00 kn
djeca do 10 godina, osobe starije od 65 godina i osobe s posebnim potrebama besplatno

 

Anselmo Tumpić

"Upute za uporabu"

Crkva sv. Tome, Bregovita ulica, Rovinj
12. srpnja 2017. - 23. srpnja 2017.


"Upute za uporabu"

Odnos umjetnosti i javnosti u središtu je rasprave moderne i suvremene umjetničke prakse od njenih samih početaka. Otkad se, postupno, razvojem  sredstava i jezika, umjetnost udaljila od originalnog koncepta „mimikrije“, paradoksalno se svjedoči o dva antitetična i kontradiktorna fenomena, dva suprotna efekta proizašla iz istog uzroka. Sama kritička čitanja potvrđuju ili opravdavaju ishode, nekad u elitističkom, nekad u populističkom smislu, s različitim pristupima.
Prevladavanje naturalizma nad apstrakcijom s jedne je strane zapravo uzrokovalo ili povećalo odvojenost publike od umjetnosti, tako što je umjetnost postala neprepoznatljiva  uopćenim alatima, sredstvima i jezicima, pogoršavajući osjećaj frustracije pri uživanju djela koja nije moguće kodificirati. Suprotno tome, prevladavanje ideje u odnosu na formu, otklanjanje ili umanjivanje sastavnih potreba u tradicionalnom poimanju umjetnika / obrtnika, njegove vještine, dale su život procesu „demokratizacije“ koji je ustvari „otvorio“ umjetničko djelo publici, citirajući Umberta Eca, redizajnirajući i preispitujući ne samo lik umjetnika , već i njegov odnos sa stvarnošću i društvom.
Nekadašnje nefleksibilne definicije umjetnika, djela, publike, izgubile su svoje izvorno značenje. Početak tog procesa simbolički možda označava ideja ready madea Marcela Duchampa; djelo već postoji, već je izrađeno, a autor poprima ulogu urednika, odabire i dekontekstualizira (paradoksalno je misliti kako djelo koje je zapravo temelj suvremene umjetnosti negira suvremenost, jer dekontekstualizirati znači upravo suprotno, biti izvan mjesta i stoga izvan vremena).
Dakle, pred poništenjem umjetničke „kreacije“, uloga umjetnika umanjuje se i mijenja, dok moć mjesta, prilike i nadasve publike raste, jer ready made dobiva značenje samo u trenutku kada se o njemu stvori drukčija percepcija promatrača i novoga konteksta koji ga ugošćuje.
Na taj način čini se kako izvorni jaz između umjetnika i publike, između društva i suvremene umjetnosti, kojeg je u svojem eseju o Avangardi opisao Clement Greenberg, polako nestaje izmjenom uloga.
Iako je oduvijek imao aktivnu ulogu u dešifriranju estetskih predmeta, čini se kako danas gledatelj zauzima prvenstveni položaj. Već je Eco upozoravao da korisnik utječe na «dosezanja vrhunaca semantičkih praznina, smanjivanje mnoštva osjetila, biranje vlastitih tokova čitanja, razmatranje mnogih odjednom  - čak i kada se međusobno isključuju“.
To nije sve; sami su umjetnici oni, koji u svom procesu istraživanja, izražavaju posebno zanimanje za odnos koji nastaje između njihovog djelovanja i realnosti, između njihovog djelovanja i publike. Ishod posredovanja nije nužno estetski proizvod, već vjerojatnije, akcija, proces, nešto što nastaje, raste i nestaje.
Sve umjetničke tendencije druge polovice i kraja prošloga stoljeća – od pop arta do konceptualne umjetnosti, od land arta do ambijentalne umjetnosti uopćeno, od novog realizma i body arta do preformativnih praksi, upotrebe videa i fotografije, od narativne umjetnosti do minimalizma, sve do interaktivnih instalacija tehnološkog tipa, često razigranog značenja te recentnih umjetničkih web praksi – izražavaju u suštini taj izmijenjeni odnos s realnošću, nestabilnost samog koncepta umjetničkog djela kao umjetnikova jedinstveno generiranog proizvoda, nezainteresiranost za završni rezultat i naglasak koji je prvenstveno na procesu, na interakciji, na stalnoj promjenljivost. Međutim, iako pozvana na sudjelovanje, vidljiva je  smetenost publike pred nekim produktima suvremene umjetnosti, nerazumljivim zbog osnovanosti na sektorskom i samoreferencijalnom rječniku.
Odnos s publikom, uloga umjetnika, „otvoreno djelo“, ready made, sve su to elementi koje nalazimo u poetici Anselma Tumpića, u njegovom načinu da „čini“ umjetnost. Vraćajući se na grčki korijen riječi „poezija“ (poieo, činiti), glagol koji nije slučajno odabran; Anselmova uloga i umjetnička praksa stapa se s njegovom djelatnošću dizajnera i komunikatora, znači s prirodnim pozivom za stvaranje projekata koji publiku smještaju u središte kreativnog procesa.
Ako je u njegovim prijašnjim pokušajima „spekulativnog dizajna“ pažnja bila usmjerena na „predmete“ koje nije ograničio samo na selekciju i dekontekstualizaciju, već ih je projektirao ispočetka i dovodio do „prototipizacije“, prateći očito klasični postupak industrijske proizvodnje i stvarajući kratki spoj osjećaja između umjetnosti i dizajna, ovom novom tetralogijom, čini se kako Anselmo Tumpić ide korak unaprijed, ili u stranu, kako bi svoju pažnju odlučno pomaknuo prema publici, krećući se od objekta prema subjektu, od alata prema njegovom krajnjem korisniku. U ovom specifičnom slučaju umjetnički čin sastoji se baš od samoga „činiti“, a ne od rezultata „činjenja“; ponekad, kao rezultat, nastaje neko završno djelo, ponekad se radi o čistoj akciji, a ponekad se nastavlja mijenjati.
Sama činjenica da koncipira seriju od četiri djela koja tvore jedinstveno „tijelo“ možda je još jedno nasljeđe njegove profesije, skoro kao da se radi o zasebnoj zbirci, potpunoj i smislenoj.
Zrak, Voda, Zemlja i Vatra predstavljaju četiri različita načina bavljenja istom temom, a upravo veza s publikom i izbor naziva radova - prema osnovnim elementima - možda su dokaz njegova stava, pozivanja na jednostavnost i bazičnost, koji prikriva jedno ne baš skriveno protivljenje ekstremnim ishodima konceptualizma i nerazumljivosti  izvjesne suvremene umjetnosti.
Budući da je važno „činiti“, a ne činjenica, u ovoj tetralogiji Anselmo Tumpić ne osmišlja nove predmete, ali se ne ograničava ni na sam izbor i dekontekstualizaciju: u tom smislu prelazi granice ready madea, dajući predmetima svakodnevne uporabe novu funkciju. Izbor je i ovdje važan. Što povezuje  sušilo za kosu, zamrzivač, glačalo, model  „autića“ na daljinsko upravljanje, joystick? Sve su to jednostavni, prepoznatljivi predmeti; predmeti osnovne i svima pristupačne tehnologije, koje smo navikli koristiti u svakodnevnom i obiteljskom životu, predmeti zajedničkog značaja, koje Tumpić u nekim slučajevima redefinira, ponekad ironično, ponekad s melankolijom.
Što reći o glačalu kojem je svrha „skidanje nabora“ s odjeće, etimološki „razotkrivati“, a koje se u djelu Vatra koristi kako bi se otkrila slika sakrivena u pozadini crnoga platna. I tu možemo iščitati nešto drugo; pozivanje na Crni kvadrat Kazimira Maljeviča, koji je 1915. imao namjeru fizički izbrisati cjelokupnu prethodnu povijest umjetnosti, pozivanje na prelazak vidljivog, na pogled iza zastora, ulazak u djelo, ili jednostavnije gledano, možda najmanji traktat o teoriji boja.
Ako u Vodi i Vatri djelo na neki način već postoji, a publika samo ima zadatak, iako odlučujući, da djelo otkrije, u Zemlji i Zraku publika poprima ulogu stvaratelja; samo je djelo tehnički uređaj, ali mu završnu formu zadaje publika, interakcijom, a kako bi to učinila mora naučiti novu gramatiku znakova.
Umjetnik je onaj koji određuje pravila, ali je publika ona koja se doslovno uključuje u igru. Konceptualizam ostavlja prostora, kroz ironiju, raspravi o umjetnosti kao ponovno otkrivenoj igri, kroz razigranu dimenziju gdje gledatelj, poput djeteta, uči upoznavati svijet.
Rad Zemlja čine dva modela „autića“ na daljinsko upravljanje koji se susreću i sudaraju unutar „igrališta“ dobro određenih granica, ostavljajući pritom tragove svojeg prolaska; u Zraku, sušila za kosu koja se aktiviraju pomoću joysticka pokreću olovku, kako bi stvorila crteže ili ispisala riječi: u oba slučaja umjetnost nadoknađuje jednu svoju ritualnu, participativnu dimenziju, a u tom kolektivnom ritualu prelazi se autoreferencijalnost i u potpunosti se poništava odvojenost publike od suvremene umjetnosti.
Više nego poslanik, čini se kako je Anselmo Tumpić prvi poklonik ove nove religije umjetnosti. Ako je u svom poslu dizajnera Tumpić svakodnevno pozvan da daje odgovore, u svojoj umjetničkoj praksi želi jednostavno postavljati pitanja na koja nije nužno moguće dati samo jedan odgovor. Bruno Munari, umjetnik i dizajner, svojevremeno je svoje Multiple opisivao kao umjetničku formu koja koristi industrijske metode ali bez svrhe i funkcije; maksimum vizualne komunikacije i minimalne svrhe. Umjetnost, za razliku od dizajna, nema kraja, a kada bi ga imala, kao da nam Anselmo Tumpić želi reći, ne bi to bila ni funkcionalnost, ni estetika, već istina, koja god ona bila.
Renzo di Renzo
Prikaži sve
Sakrij


IZBOR FOTOGRAFIJA