Povremene izložbe

TRAŽI
RADNO VRIJEME
Svakodnevno : 10.00 – 13.00 sati
Nedjelja i ponedjeljak zatvoreno
 
ULAZNICE
odrasli 15,00 Kn
učenici/studenti/grupe (10 i više) 10,00 kn
djeca do 10 godina, osobe starije od 65 godina i osobe s posebnim potrebama besplatno

 

Ana Petrović

"Nothing to All - All to Nothing."

Muzej Grada Rovinja - Rovigno, Trg m. Tita 11, i Crkva sv. Tome, Bregovita ulica, Rovinj
25. srpnja 2017. - 18. kolovoza 2017.


"Nothing to All - All to Nothing."

Konceptualna umjetnost sredinom je šezdesetih godina prošlog stoljeća započela likovnim djelima u kojima je dominirala igra riječi ili je u njima misao bila iznad estetskog užitka. Ana Petrović izabrala je takav umjetnički izričaj, pokazavši to u svojim radovima ranijih godina na skupnoj izložbi "Likovna kolonija Rovinj", a potvrđuje i ovom samostalnom izložbom. Sam naslov izložbe to nam pokazuje i dokazuje; svojom ljepotom misli prožima i nadmeće se s estetskom ljepotom prikaza te iste misli. Misao kojom je izložba naslovljena istovremeno je i sam izloženi rad. Misao koja se u prijevodu može tumačiti i kao: Od ničega do svega – Od svega do ničega, ili jednostavnije: Ništa svemu – Sve ničemu. Ista fraza nameće nam se i kao često prisutna paradigma: Ništa ili sve – Sve ili ništa, u opisu mentalnog sklopa i stava određenih ljudi.

Zapravo, mogli bismo to postaviti i kao: Od vječnosti do beskonačnog – Od beskonačnog do vječnosti, gdje je ništa jednako beskonačnom kao što je vječno jednako svemu! Takva misaona igra riječi u rečenici određuje estetsku ljepotu likovnog djela, posebice kada shvatimo kako je umjetnica uspjela misao, odnosno riječi te iste misli vizualno i prikazati. Spojiti sve u jedan umjetnički rad u kojem se svi elementi zajedno sažimaju i stapaju u jedno. Težak je to zadatak obzirom da u složenom procesu misao slijede riječi i riječi slijede misao. Složeni proces, koji se neprestano do beskonačnosti premeće, spiralno odlazi i vraća. Takvo neprestano premetanje misli u jedan čvor te istovremeno odpetljavanje iz čvora, uz pomoć riječi pretvara se u komunikaciju. Komunikaciju prvenstveno nâs sâmih sa sobom, na isti smo način kao djeca usvajali jezik i način mišljenja; kada smo uz pomoć prevrtanja određene riječi naprijed-nazad, dok istu konačno ne bi svladali, prihvatili i shvatili njeno značenje. Paralelan i istovremeni proces vježbanja samosvijesti kojim djeca otkrivaju i uče govorno-jezične i misaone vještine.

Međutim, taj naš unutarnji govor, naše misli, trebaju sponu s vanjskim svijetom, iako ne izričito i uvijek putem izgovorene riječi i rečenice. Bez obzira na to što se cijeli rad, tj. misao, mogao komotno prikazati kao napisana i izgovorena rečenica, umjetnica je željela prenijeti značenje misli i uz pomoć slikarskog izražajnog sredstva. Ana Petrović se stoga okreće vizualnom prikazu znakova i simbola iz pisma na suvremen način. Svakako se može u tom prepoznati nasljeđe izričaja iz razdoblja Novih tendencija kao i kulturološke konvencije u razumijevanju filmskog medija, ipak prevladava tehnika kojom se koriste suvremena računala. Brojni slojevi platna u prostoru galerije na kojima se projicira slika, poveznica su na izričaj šezdesetih, dok je protok vremena naglašen filmskom komponentom videa potrebnog za slijed prikaza, pomoću kojih se u konačnici slaže slika riječi, odnosno rečenice. Skup kombinacija znakova (slova), isprekidanih djelomičnim ili potpunim nestajanjem, bez nekog smisla istoznačni su porukama kojima svakodnevno baratamo u suvremenom digitalnom svijetu. Umjetnica time tehnološke karakteristike elektronske video slike postavlja u srž konteksta problematiziranja svog umjetničkog izraza.

Ana Petrović je prostor Galerije slojevito popunila projekcijama videa na platnima koja vise sa stropa. Cjelokupnu je unutarnju arhitekturu na taj način pretvorila u prostorno-vremensku kutiju. Izabrala je svjetlo i tamu kao osnovne elemente s kojima se koristi i kojima je moguće izraziti – sve! Slike su građene od mnoštva znakova nepovezanog značenja, zrcale današnje ekrane tableta i poruke koje se u njima stvaraju. Kombinacije tame i svjetla tvore posebnu strukturu na koju se postupno privikavamo. Tom prostorno-vremenskom instalacijom nudi složen pogled na svijet i komunikaciju. Komunikacija se očituje kroz dvostruku projekciju koja ima izvor s obje suprotstavljene strane prostorije, svaka projekcija ima svoju, suprotnog značenja rečenicu. Tu rečenicu promatrač uspijeva odgonetnuti samo ako pažljivo i strpljivo sudjeluje u cijelom vremenskom procesu projekcije, pritom obvezno mora sve odgledati s različtih pozicija u prostoru. Projekcija se odvija slovo po slovo, koje uz to i šeta po projekcijskom platnu u mraku.

Dvodimenzionalnu plohu prozirnog projekcijskog platna, pomoću projekcije slova, pretvara u razigran i multidimenzionalan prostor s neobičnom kinetičkom energijom, dobivenu malim pomacima. Pomaci svjetla u mraku nalikuju baletnom plesu. Lagano, neprekidno se pomičući u svim pravcima svjetlo prosijava kroz slojeve. Gubeći snagu u udaljenim mjestima gdje se isprepliće, ustupa mjesto istom takvom jačem svjetlu, s projekcijom slova suprotnog predznaka. Posve jednostavnim likovima uz pomoć pokreta i intenziteta svjetla stvaraju se složene, zamršene forme. Slova izviru ili nestaju, kao da dolaze od nekud, ili pak odlaze negdje. Promatračima su samo pojedinačno vidljivi i to ponovljeni kroz više slojeva, svaki put veći i slabije izraženi, zagasitiji. Postoje razni stupnjevi vidljivog i nevidljivog u prostoru Galerije, ovisno gdje se promatrač nalazi. Svi nevidljivi dijelovi video projekcije s vidljivima poprimaju stvarne oblike u našoj imaginaciji uz pomoć pamćenja. Moramo zapamtiti ono što smo vidjeli kako bismo to povezali u jednu misao.

Promatrači izložbe postaju sudionici, uvučeni u jedan drugi svijet, ezoteričan i tajnovit, svijet izvan običnog života, svijet samosvijesti i misli. Galerija postaje mjesto gdje se događa dijalog s mislima kroz pamćenje proteklog, ali i budućeg vremena. Dijalog sa sadašnjošću koja postaje prošlost dok istovremeno budućnost postaje sadašnjost, uz paralelno istraživanje bitka i svijesti kroz umjetničku interpretaciju. Izložba uključuje promatrača u svoj ludistički proces u kojem prevladava igra skrivača i rebusa; neprimjetno, nevidljivo s vidljivim, pokreće složene procese u našoj svijesti, budi maštu.... Svjetlost određuje postojanje ali i nestajanje projiciranih oblika, znakova, simbola koji su zapravo slova. Na projiciranim platnima svjetlo i tama čine osnovnu komponentu oblika a prostor galerije predstavlja mjesto za promišljanje odnosa između prostora, vremena, pamćenja i identiteta. Odsustvo boje ili monokromatska komponenta svjetla u službi je umjetničine redukcije likovnog izraza. Uz nekoliko prostih znakova sofisticirani dijalog s vidljivim i nevidljivim, prostor-vrijeme formom i memorijom. Red i kaos u našem vremenskom procesu razmišljanja i svijesti, koji se neprekidno razmjenjuju kroz beznačajne slojeve zamršenog i nepovezanog značenja, zapravo govore da je sadašnjost tek jedva vidljiv trenutak!
Dario Sošić
Prikaži sve
Sakrij


IZBOR FOTOGRAFIJA